Danas je teško zamisliti da su se na prostoru Salajke nekada nalazile bare, močvarno zemljište i trska
Teren je bio neravan, sa dva blago uzvišena dela i mnogo udubljenja u kojima se zadržavala voda.
Veliki deo zemljišta bio je nizak i često plavljen, obrastao šašom, trskom, palakama i mestimično vrbovom šumom. Takav kraj bio je idealan za ptice močvarice i divljač.
Prema predanju, u ovom području su utočište pronalazili i kurjaci — vukovi. Po njima je, kako se navodi, nastao naziv Kurjački sokak.
Prvi stanovnici nisu odmah gradili kuće kakve danas poznajemo. Živeli su u zemunicama, jednostavnim nastambama ukopanim u zemlju i pokrivenim trskom i drugim rastinjem iz rita.
Početkom 19. veka počele su da se grade i kuće od naboja, sa visokim krovovima pokrivenim trskom.
Takve kuće nazivane su trščare, a neke su se zadržale sve do novijeg doba.
Salajka se nije naselila odjednom. Pored dva veća talasa doseljavanja tokom 18. veka, porodice su ovde dolazile postepeno i tokom narednih decenija — sa Čenejskih salaša, iz okolnih šajkaških sela i iz drugih krajeva Vojvodine.
Za mnoge siromašne seljake i stočare Novi Sad i Salajka postajali su zanimljivi zbog zemlje koja je postepeno uređivana. Gradski magistrat radio je na isušivanju bara i kopanju kanala, čime su dobijane nove površine za pašnjake, njive i gradnju.
Kako se Novi Sad širio i broj stanovnika rastao, rasla je i potreba za hranom. Zbog toga je početkom 19. veka uređeno da se isušeno i obrađeno zemljište prodaje za bašte ili daje u višegodišnji zakup siromašnijim doseljenicima i paorima.
A upravo će te bašte vremenom promeniti izgled Salajke.
Uz uticaj novih poljoprivrednih znanja koja su u Vojvodinu doneli kolonisti, na njima se, pored pasulja i luka, počinju gajiti kupus, kelj, paradajz, salata i drugo povrće.
Od močvarnog i vlažnog zemljišta do kraja prepunog kuća, bašti i sokaka — Salajka je počela da dobija izgled kakav danas poznajemo.